Kažu da je proljeće počelo prije dva dana. Pih, siguran sam da se pogani narodi koji su nekoć nastanjivali ove prostore sigurno ne bi složili da proljeće počne bez prikladnog obreda. Zato su Temple of the Smoke i Seven that spells imali razumijevanja prema našim slavenskim precima i odlučili im posvetiti ultranabrijano slavlje proljetnog ekvinocija u ni više ni manje nego KSETu.
Sve je počelo kao i svaki drugi koncert, dolazak prerano (još nije bilo ni zaštitara na vratima op.a.), piva u ruci, malo tonske probe i dernjave. U sasvim pristojno vrijeme na stejdž dolaze beogradski Temple of the Smoke za cijelom hrpom opreme i različitih instrumenata. E sad, znate kako bendovi često kažu da se ne žele žanrovski opredijeliti jer misle da je to glupo, ali svejedno kad tad pripadnu nekom žanru sa ostalim sličnim bendovima? E pa, Temple of the Smoke ne bi sigurno znali reći koji žanr sviraju, pa ni da to fakat istinski žele. Pjesme počinju kao cepelini, nastavljaju se kao Kyuss, prelamaju se kao Final Countdown, a završavaju kao Isis. Pa ti sad brate kemijaj. Nikad, ali baš nikad nisam čuo bend koji tako vješto barata svim mogućim i nemogućim stilovima, ubrzava i usporava kako mu se hoće i u sekundi transformira psihodeliju u spori dub. Još uz sve to sa strane stoji ćelavac koji svira gitaru, 3 vrste sintesajzera, kaossilatore i još neke spravice koje valjda reagiraju ovisno o načinu na koji se trepne okom. Reći da su Temple of the Smoke "svestrani" bilo bi kao da kažete da je Zdravko Mamić "nekulturan", dakle duboko podcjenjivanje. Za beograđane palčevi gore, svaka čast.
Seven that spells su tri lika u svojem filmu koji odluče održati koncert jednom godišnje, što dodatno podupire tezu da mijenjaju godišnja doba. Iako se ne pojavljuju dovoljno, svakim koncertom opravdaju svoju "rijetkost" i ne preostane vam ništa osim da ih gledate širom razgoračenih očiju. Okej, za ozbiljno, sa dosta albuma i iskustva, STS nošen pokličem "Rock ist Krieg!" instrumentalno (curama vjerojatno i instrumenstrualno) probijaju mnoge barijere i savršeno su fokusirani na svirku. Ne znam da li im je to neka produhovljenost zbog turneje po Japanu, ali Seven je nešto za čime uporno žude žedne uši jer naprosto nema nikoga sličnog. Jedna od odsviranih pjesama je i Aum, koja jako dobro opisuje šarolik opus STS, ali je opet tek jedna u nizu bravura. Možda se baš boje da bi ih prevelik broj koncerata samo pretjerano eksponirao i umanjio važnost, ali siguran sam je ovaj "mit" i više nego živ. Kao i obično, palčevi (i ručni i nožni) gore, nemojte nas nikada ostavit i bacit u ralje Tončija Huljića! Ne preostaje nam ništa drugo osim čekanja da se planeti opet poklope iduće godne. Živi bili pa vidjeli.
.jpg)
