17h je bilo kad je poslu za taj tjedan rečeno zbogom. Par gaća, čarapa i čistih majica se brzo našlo u torbi a jednako brzo potom sam već bio na cesti i počeo redati kilometre. Njih oko 250. Ipak je trebalo doći iz Varaždina u Požegu. I tko kaže da autocesta nije zakon? A prolazno vrijeme je moralo biti dobro jer su tog petka u specifičnom («kultnom» je ipak preblaga riječ u ovom slučaju) požeškom caffe baru Evergreen gostovali riječki Pasi, osječki Bud Spencer i dečki z Nove Gradiške Wrong Step. Iako je više od dva mjeseca prošlo otkako sam zadnji put bio kod kuće, svega sam se pola sata zadržao kako bih ipak stigao na početak koncerta. I pogodio sam u minutu.
Prvi su bili Wrong Step. Prvo malo backgrounda. Dečki dolaze iz Nove Gradiške i korjene imaju u bendu Junkyard. Nakon što su promjenili pjevača a gitarist i basist zamijenili mjesta, promijenili su i ime i sada su – Wrong Step (http://www.myspace.com/wrongstepng ). Da li im je to bio krivi korak u karijeri vrijeme će pokazati. Dečki praše hc punk i nimalo se ne stide na pozornici i odrađuju svoje bez zadrške. Osobno nisam pristalica načina pjevanja u kojem prevladava urlik pa mi u tom pogledu ni njihove pjesme nisu posebno legle. No, u ostalim pogledima (melodija, energičnost...) su me svakako dobili. U više pjesama imaju jako zanimljive melodijske linije. Dojma sam da je to slučaj u onima u kojem daju gitaristu (Mlinac) da se razmaše. I on to jako dobro učini. Još kad se uzme u obzir da ga prati bubnjar koji manirom pomahnitalog serijskog ubojice zlostavlja kože mrtvih životinja i sasvim pristojan basist – to jako dobro zvuči. Dvije pjesme koje su mi zapele za uho su «You make me feel bad» i «My Best Friend» (obje se mogu čuti na njihovom majspejsu) i koje na sebi imaju gitaru koje se ne bi postidjeli i mnogo jači i razvikaniji bendovi. A ova druga navedena ima i jako dobro ukomponirane back vokale koji ju dižu za još jedno koplje više. I opet se vraćamo do pjevača čija izvedba para zrak, kao što bi i morala kod jednog banda koji ima hc u prefiksu. Ali takav način pjevanja jednostavno nije po mom ukusu i taj aspekt njihove izvedbe mi je bio u najbolju ruku tek prosječan.
Nakon njih se penju idući zlostavljači bubnjića te večeri – osječki Bud Spencer (http://www.myspace.com/budspencerosijek ). Njihov punk'n'roll nastavlja tamo gdje su stali dečki iz Gradiške. Za one koji ne znaju, riječ je o jako uigranom bendu koji lagane stvari prezire i od njih bježi kao krvopije od glogovog kolca. I neka su takvi. I hvala im za to. Svojom svirkom moju krv mogu uvijek popiti. I uvijek ću se vratiti po još. Jasan je bio pomak u kvaliteti u odnosu na prethodni bend ali je isto tako bio jasan i pomak u godinama u odnosu na prethodni bend što znači da su sve stvari na svom mjestu. Na neki način su bili savršena prijelazna točka između onog što je njima prethodilo i onoga što je njima slijedilo. Sva tri benda su svoj dio žestoko odradili. Kod prvog je već spomenuto povremeno izrazitije korištenje melodičnijih elemenata i urlika. Spenceri su melodijom presvukli sve svoje pjesme koje su i dalje bile zapakirane u tvrdo pakiranje žestokog zvuka. Strugin vokal je koketirao s urlikanjem ali ne na način da je bio lišen melodioznosti. Svime time su stvorili debeli zid melodičnog žestokog zvuka svog seta od 40-50 minuta.
A onda se na pozornicu (njima svakako premalenu) penju riječki Pasi (http://www.bend98.com/). Ono što su dečki iz Gradiške najavili a ekipa iz Osijeka pripremila put – stiglo je u obliku trećeg benda koji je razvalio i otpuhao sve prisutne. Dok je prvi bend praćen malom rekcijom publike a drugi tek nešto značajnijom, kod ovih veselih riječana je bilo sve što inače ide uz ovakvu svirku. I poganja, i zbornog pjevanja, i penjanja na binu, i polijevanja pivom... U svoj nešto preko sata dugi set su ubacili sve ono zbog čega ih prati glas koji ih prati. Iznimno energičan, melodičan, uigran bend. Kroz svoju povijest je doživio mnoge promjene i izgleda kao da su našli dobitnu formulu. Imaju dvije gitare koje odlično koriste. Nema nadglasavanja, svaka daje svoj obol svakoj pjesmi. Ritam sekcija kao pravi gonič robova na galiji zadaje ritam ostalim galiotima na pozornici. A Dodin vokal sve to fino presvuče svojim specifičnim izričajem koji njihovom zvuku daje još jednu dimenziju. Kontakt s publikom je izvrstan a grah domaćina su toliko puta pohvalili da je pola publike (i ja među njima) ogladnilo.
Iskreno, nisam očekivao tako dobru svirku. Znao sam da će biti dobro, ali ovo nisam očekivao. A uzmite još u obzir da je svirka bila na mjestu koje preko dana služi kao terasa kafića/restorana i da je riječ o haustoru(!!!) zgrade – i dobijete otprilike tu večer u Požegi.
Bio je to odličan početak vikenda.
Pas Jura
P.S. nažalost, samo je početak vikenda bio odličan. U subotu mi se upalio zub pa sam uzeo određeni broj tableta protiv bolova i to je završilo povratkom na posao tek u srijedu. Tako da pazite što i koliko uzimate
