Još jedno izdanje Novog zvuka smo odgledali u utorak! Ovoga puta nisam bio u društvu kolege Horvija ali sam zato bio u ugodnom društvu groupie Željke. Ona možda ne zna o glazbi toliko koliko Horvi zna, ali je cura. Meni dovoljno. Bože hvala što sam Balkanac...
Sax je opet bio tek solidno popunjen što će reći da večerašnji bendovi nisu privukli velik broj svojih prijatelja i navijača. Dobro, opet je bilo tri benda, ne četiri a i bilo je hladno za popizdit. Tko bi normalan napustio toplinu doma svoga i išao gledati tamo neke demo bendove? Ja, hvala na pitanju, nisam normalan...
Kao predjelo na večerašnjem meniju nastupio je zanimljiv trio pod imenom Helika. Čine ga Dario na akustičnoj gitari (inače momak svira električnu đitru u Kimiku), Marko na basu i Andrej na perkusijama, a ono što je zanimljivo je to što su potonja dvojica iz Slovenije, točnije iz Maribora. Moja groupie pratilja, vođena nepogrešivo praktičnim ženskim umom, odmah me je pitala kako oni održavaju probe, pa mi je Dario poslije nastupa rekao da su imali tek tri probe do sada i da im je ovo bio prvi koncert. Mašala!
Sam bend je svoj polusatni poluakustični program odradio vrlo dobro i uvjerljivo, mada imam utisak da je riječ o glazbi koja je u svojoj studijskoj verziji ipak električna, a zašto je večerašnji nastup bio s akustarom, vrag će ga znati. Podsjetili su me na nastupe rockera u sklopu MTV Unplugged programa, konkretno na nastup Nirvane. Sva trojica su već prekaljeni muzičari koji svoje instrumente jako dobro poznaju; Markovo suzdržano sviranje basa odličan je kontrapunkt drugoj dvojici, pri čemu me je posebno oduševio Andrej, najavljen kao najbolji perkusionist Slovenije, koji je udarajući rukama po činelama stvorio onaj super ugodan kolaž zvukova i efekata koji se savršeno uklopio u strukturu pjesama.
Česte promjene u tempu, od laganijih pasaža ka bržim dionicama, donijele su prijeko potrebnu dozu dinamike njihovom nastupu, iako mi se čini da se Dario kao pjevač malo previše trudi i da mu „deračke“ dionice slabije leže od onih pjevačkih. Dobro je što pjevaju na hrvatskom i imaju šanse za kakav takav probitak na domaćem tržištu, posebno s prvim singlom „Patuljci pojma nemaju“ koji ima potencijal da postane pop hit, a posebno treba spomenuti i mračni blues „Blues na kiši“ kojim su zatvorili nastup. Zanimljiv bend u svakom slučaju...
Kao glavno jelo uslijedio je još jedan trio, zagrebački bend Recykl. Kao što im i ime kaže, oni recikliraju mnogo glazbenih stilova u svoju zvučnu smjesu i to čine s jako mnogo stila i umijeća. OK, osobno nisam neki pretjerani ljubitelj bendova koji se mnogo oslanjaju na zvukove prošlih epoha, ali ovoj trojci se ne može poreći sviračko znanje i odlično baratanje instrumentima. Pjevaju također na hrvatskom i tekstovi su im dosta cinični, ironični i zajedljivi (efektna rugalica „Bože hvala što sam Balkanac/Bože hvala što nisam stranac“), što znači da bih autora tekstova i pjevača Chabu mogao pozvati da piše za groupie jer mu stil nije daleko od mog.
Nastup im je bio upečatljiv, čemu je pomoglo Chabino sviranje gitare nožem (!) na kraju jedne pjesme te završno drndanje po pojačalima, iako su i on i basist Petar mogli malo smanjiti količinu solaža da se mene pita, ali solaže valjda idu uz teritorij, što bi rekli Ameri. Chaba ima jak, prodoran glas kojim odlično dočarava ono što je htio reći u tekstovima i Recykl su ostavili dobar dojam, posebno u pjesmi „Pukovnik Bad“, sjajnoj kombinaciji Lenny Kravitzovskih versi i U2-ovskog refrena. U funky dijelovima podsjetili su me na beogradski Playboy (samo im je falio Dule na saksofonu). Nije glazba za svakoga, OK, ni ja ih ne bi poželio slušati baš svaki dan, ali sasvim su OK.
Kao desert nastupio je kvintet pod imenom Mnogi. Da, nakon dva tria stvarno se činilo kako ih je mnogo na stageu. I Mnogi su rock bend u najširem smislu te riječi (dvije gitare, bas, bubanj i vokal) koji su mi se činili glazbeno najzanimljiviji ali i pjevački najgori od sinoćnjih izvođača. Sorry ljudi, ali ja vašeg pjevača nisam ništa razumio dok je mrmljao nazive pjesama sebi u bradu, a i kao vokal je, ne znam kako da to kažem, pa, iritantan. OK, od ono nešto tekstova što ih se lijepo razumije čujem da su uglavnom zajebantski i ne govore ni o čemu pametnome, pa možda je to sve dio nekog master plana, ali meni se činilo da čovjek pjeva karaoke parodiju pjesama koje glazbeno sežu od britanske invazije šezdesetih, domaćeg rocka sedamdesetih, ranog novog vala s početka osamdesetih, grungea s početka devedetih pa do modernijih funky i plesnijih zvukova zadnjih desetak godina.
Šteta jer glazbeno bend doista uspješno brodi različitim stilovima, pjesme su im većinom u mid tempu i moram priznati da su me podsjetili dosta na nježnije i lakše trenutke Pearl Jam ili Soundgarden, pa čak i na meni izrazito drag beogradski bend Block Out. Dobar melodičan pop rock ali s pjevačem koji njihov nastup svede na razinu vašarskog benda koji nastupa za nekoliko prijatelja i poznanika. Oni sebe vjerojatno ne shvaćaju pretjerano ozbiljno pa OK, ne moram ni ja, ali mislim da bend može više i bolje i da bi trebali razmisliti o tome čemu teže. Ako ništa drugo, imali su najbrojniju podršku iz publike te večeri, što znači da ima ljudi koji u njihovom nastupu vide (i čuju) nešto što ja nisam.
I eto, za mene je završio ovogodišnji ciklus Novog zvuka. Mislio sam da je to to za ovu godinu, no na oglasnoj ploči pored ulaza lijepo piše da će biti koncerta i na sam Božić, 25. 12. Aleluja! Možda rođenje Džizsa Krista pomogne i u rađanju nekog novog velikog i svjetlog imena na našoj rock sceni. Vidjet ćemo.
