Novi zvuk (Flamethrower, The Stocks, Off Side), Sax, 20. 11. 2007.

Jedna riječ: cure! Dvije riječi: bivše cure! Tri riječi: histerične bivše cure!

Pokušao sam vam opisati razloge koji su me spriječili da prošli utorak odem u Sax pogledati četvrto izdanje programa „Novi zvuk“. Srećom pa sam se riješio zla i sinoć sam mogao nastaviti s redovnom praksom posjećivanja Saxa utorkom i praćenja novih i mladih domaćih demo bendova.

Sinoćnji koncert bio je poseban po tome što je taj dan bio rođendan organizatora cijele manifestacije, Nevena, te smo se prijatelj Horvi s Terapije i ja zaputili u Sax s punim rukama poklona: Horvijeva žena Marijeta poslala je cijeli pladanj kvalitetnih domaćih suhomesnatih proizvoda, sam Horvi donio je bocu kvalitetnog vina a ja sam donio bajadere. Kad smo to sve istresli na naš stol u kutu prostorije izgledali smo kao rođaci sa sela koji su gladnoj braći u gradu donijeli plodove kolinja. Ako ništa drugo, oko našeg stola bila je uvijek velika gužva.

Našoj kritičarskoj ekspediciji pridružio se sinoć i kolega Šušnik, povremeni suradnik Terapije i groupieja koji je od samog početka krenuo žestoko udarati po alkoholu svih vrsta i rodova te nije ama baš ni sa čim pridonio našim naporima da kvalitetno odslušamo tri sinoć predstavljena benda. A sinoćnja večer bila je prilično naporna.

Prvo je nastupio koprivnički bend Flamethrower. Flashback: prije nekih šest mjeseci bio sam u Novom Marofu na Alternativa za sunce festivalu gdje je nastupila i dotična grupa građana. Gledao sam ih nekih dvadesetak minuta, otfotkao što sam imao, nisu mi se dopali pa sam otišao u malu ponoćnu šetnju po pitoresknom Marofu. Kad sam se nekih 45 minuta kasnije vratio ovi su još pilili udove nazočnima tupom testerom.

Dobra vijest: sinoć sam bio pripremljen za njih. Loša vijest: ništa vas ne može pripremiti za glazbu koju ne volite. A Flamethrower sviraju glazbu koju ja ne volim: klasičan heavy metal straight back from the 80's. Svirali su svega šest stvari, no za tu im je rabotu trebalo više od 50 minuta (pa si vi računajte koliko to dođe po pjesmi!). Pjesme staromodnog zvuka, epskog trajanja, epskih tema (hrvatski kraljevi u „King Of Kings“, biblijski motivi Abela i Kaina u „Ancient Sin“, vampiri u „Dark One“) odlično odsviranih i aranžmanski posloženih, vokalno uvjerljivih (pjevač i gitarist Tomislav Ferenc s jednakom uvjerljivošću skida Bruce Dickinsona, Rob Halforda ili King Diamonda), ali…

Sorry, te harme, te solaže, taj imidž, to mahanje dugim kosama…Meni je to totalno passe. Da se ovaj bend pojavio 1985. oduvao bi sa scene sve Divlje jagode, Osme putnike, Crne udovice i slične zlotvore i bili bi hvaljeni kao autentičan odgovor tadašnjeg YU metala na new wave of British heavy metal s početka osamdesetih. Danas, 20 godina kasnije, odsvirana na isti način, ova glazba je anakrona i staromodna. Metal se u zadnjih 20 godina razvio u više pravaca i žanrova, boljih ili manje dobrih, no Flamethrower ostaju kao lučonoše tog nekog starog zvuka. Imali su pristojnu podršku nekih desetak kosijanera koji su mahali grivama ispod bine, ali ostatak publike manje-više je zijevao. Tradicionalni metal ima i imat će legije fanova dok je svijeta i vijeka, ali ja nisam među njima.

U pauzi između bendova ovaj put začudo nije bilo video projekcija, pa smo se mi za kritičarskim stolom zabavljali upoznavanjem s curama i fotkanjem s istima, pri čemu je prednjačio Šušnik ali ni slavljenik nije zaostajao mnogo za njim, barem po količini alkoholnih napitaka koje je strusio u sebe. Neka, bar je foto session bio za pet!

Sljedeći nastupaju zagrebački The Stocks. Flashback: prije par tjedana gledao sam ih, ničim izazvan, na otvaranju Sajma glazbe i multimedije. Kako je namještanje bine debelo kasnilo, po običaju, njihovih pola sata nastupa svelo se na tri pjesme koje mi nisu ništa rekle o njima. Iskreno, nije ni ovaj nastup.

The Stocks su kvintet koji iz pjesme u pjesmu mijenja stilove. Čas swingaju u maniri Sinatre, čas su popični, pa ubace malo old school rock'n'rolla pa se prebace u rockabilly vode po uzoru na plesnjake 50-ih a odmah zatim odsviraju hard rock blues. Odlikuje ih nepretencioznost i opuštenost, postavili su se kao da sviraju pred škvadrom iz kvarta (što je, sudeći po reakciji publike, vrlo vjerojatno bila i istina), Kombiniraju pjesme na engleskom i hrvatskom jeziku što je klasična zamka ovakvih bendova (blijedi i neinventivni tekstovi uvijek bolje zvuče na stranom jeziku, ali vaša potencijalna publike je ovdje, upamtite to!) iako mi se jako svidjela „Ode For The Dying Friend“, elegična i tužna laganica.

Pjesmu „Opijen sjećanjima“ najavili su kao prvi hit singl sa svog debi albuma kojeg još uvijek nisu objavili što pokazuje da imaju smisao za humor, no nisu mi sjeli. The Stocks pate od očiglednog nedostatka ambicije. Oni su gažerski, svatovski bend koji je izgleda zadovoljan povremenim svirkama za prijatelje i poznanike unatoč autorskom materijalu kojeg izvode. Stvar „Napisati pjesmu“ ima odvratan pseudo narodnjački aranžman i zvuči kao da Balašević mrtav pijan nešto trabunja nad grozomornim hard rock riffovima iz sedamdesetih.

Izveli su i dvije obrade, bolje rečeno dva masakra klasičnih pop pjesama osamdesetih: Princeova „Kiss“ zvučala je otužno i neuvjerljivo, no bila je mila majka prema svetogrđu koje su napravili Jacksonovoj „Billie Jean“ isisavši poput vampira svaku kap života iz nje. The Stocks su se pokazali kao (loš) karaoke bend za curice iz prvih redova koje su ih oduševljeno pratile i pljeskale, ali mislim da je ovo bend koji nema nekakvog dometa i perspektive.

I da, lijepo je pozdraviti ekipu s ovog pa onog faksa, iz kvarta, iz debatnog kluba, tramvaja, tko zna odakle sve ne (samo sam čekao da se sjete prijatelja scijentologa, davatelja sperme ili liječenih alkoholičara), ali zar baš nakon svake pjesme? Pliiiiz, stvarno ispada da ste vi tamo došli zabaviti svoju škvadru a za ostale vas boli đoka…

E tu je naša vesela trojka već bila poprilično nadrkana, ne toliko na bendove koliko na organizatore koji su im, da popune program jer su bila samo tri benda, dali gotovo duplo više vremena nego bendovima koji su ranije nastupali. I dok su Flamethrower to zahvalno iskoristili za izvođenje svojih skladbi koje traju koliko i opsada Troje, The Stocks i sljedeći bend, Off Side iz Županje, višak minutaže popunjavali su traljavim obradama.

Ni od Off Sidea nisam očekivao mnogo, međutim oni su se pokazali kao najbolji bend večeri. Najbolji meni, naravno, jer iako nemaju sviračko umijeće Koprivničana, sviraju melodični, čvrsti alt rock s funky i plesnim elementima, negdje na tromeđi Van Gogha, U2 i Peppersa. Znam na papiru ovo zvuči prestrašno, međutim ova četvorka predvođena Draženom na vokalu i solo gitari pokazala je da se i u Županji svira dobar rock (otamo su i The Sheitans, sjeća li se netko njih, nestali su s lica zemlje!). Već uvodna, „Istočna Evropa“ pokazuje kvalitete koje imaju: ekonomičnost (pjesme traju do tri minute, bez kompliciranja i zamornih solaža), odrješitost te uigranost (i glazbenu i vokalnu, uz često dvoglasno pjevanje u refrenima Dražena i basiste Darka). „Babilon“ im je možda i najbolja stvar, s Mullenovskim udarcem bubnja i Edgeovskim riffom na gitari, dok je „Mi“ indie rock hit čvrstog riffa skrojen za domaće radio postaje.

Off Side imaju sve predispozicije da postanu popularni na radiju jer su melodični, zarazni i komercijalni, baš glazba kakvu vole urednici domaćih radio postaja. Naravno, dug je put do potencijalnog uspjeha i neću susprezati dah dok se to ne dogodi, ali ako bih morao tipovati na neki od bendova od sinoć onda bi to bili upravo oni: Flamethrower se ipak obraćaju isključivo fanovima metala dok se The Stocks iygleda obraćaju samo kolegama i prijateljima.

I Off Side su zadavili obradama: i dok je „The Other Side“ Peppersa zvučala jadno, „Neko te ima“ je bila mnogo bolja, sigurnije odsvirana i bolje otpjevana. Drž'te se i vi hrvatskog jezika, dečki!

Za sam kraj treba reći da je ovo bila dosta slabo posjećena večer Novog zvuka, barem u usporedbi sa zadnje dvije na kojima sam bio. Bendovi su predugo svirali a i kvalitetom su bili nešto slabiji od prethodnih, organizator i slavljenik je sjebao nogu u svom pijanstvu pa je ostatak večeri proveo skakučući okolo k'o Hromi Daba na pilulama dok je prijatelj Šušnik, unatoč svim svojim naporima i plišanoj vjeverici u ruci (ne pitajte!), dobio košaricu i odjebenicu od svakog ženskog stvora u Saxu te večeri. Hm, ako to nije neuspješna večer, onda ne znam što li je?

Hadžo u ofsajdu