Tarapana Fest, Novi Marof, 22. 09. 2007.

„Ti si najgori čovjek na svijetu“, rekla mi je cura od bubnjara Gužve u 16-ercu po dolasku u Novi Marof. „Zašto?“, upitao sam ju. „Prvo, star si a drugo, uvijek se ogrebeš za upad na koncerte“! Tako smo se mi zabavljali u parku pored Starog kina u Novom Marofu u pauzama između nastupa bendova na Tarapana festivalu. Da, na trenutke je bilo zanimljivije u parku nego na samoj svirci...

Ovo mi je bio treći posjet Novom Marofu. Prošle godine u rujnu bio sam na Rock In Marof festivalu, a u ožujku ove godine na Alternativa za Sunce festivalu i evo me sad na Tarapani. Nažalost, bojim se da bi mi ovo mogao biti posljednji posjet ovom gradu. Prema riječima organizatora, gradske vlasti namjeravaju srušiti kino dvoranu i izbaciti van udruge koje ga koriste. Jebiga, Novi Marof nema veliki shopping centar...

Moja pratilja iz Beograda i ja stigli smo na mjesto zločina prilično rano, no odmah pri dolasku zapahnuo nas je „ugodan“ smrad jeftinog vina i lošeg piva, a gomila klinaca već je teturala okolo u različitim stadijima pijanstva. A bilo je tek oko pola deset. Ne znam kad je ekipa počela s lokanjem ali prizor punkera i punkerica balzamiranih od alkohola prilično je iritantan. Barem nama dvoma straight edgerima…Ovoliko obnevidjele klinčadije vidio sam još samo na Viva La Poli festivalima…

Što se glazbenog dijela programa tiče, organizatori su kao i na prethodnim festivalima pozvali bendove različitih profila. To je OK, mada se vidjelo da je većina publike u Marof došla zbog punkera Pasa i Guzve.

Prvo što smo pogledali bila je Destrukcija stvarnosti, hard core bend iz Varaždina. Pristojno su zagrijali publiku za ono što slijedi, no nisu me se nešto pretjerano dojmili. Previše su statični i nedostaje im energije koju takva vrsta glazbe zahtijeva. To se da popraviti redovnim svirkama i probama, ali za sada veliki bendova toga žanra, poput Strongholda ili Deafnessa, mogu njima obrisati pod.

Pasi su iznenađujuće nastupili drugi, dosta rano za jedne od headlinera. Ovaj riječki kvintet dobro je poznat svim ljubiteljima melodičnog i brzog hc punka. Rijetko nastupaju izvan Rijeke i meni je ovo bio prvi put da ih gledam. Bend možda rijetko nastupa, ali to se nije vidjelo u Marofu jer su strašno dobro usvirani, dobro se zajebavaju na stageu i imaju odličan kontakt s publikom. A publika je pjevala njihove stvari u zboru. U jednom trenutku čak je i mikrofon završio među ruljom koja je zamijenila Doda i dala mu da dođe do daha. Pala je i opaka pogača kostolomka.

Kako je zvuk na početku njihovog nastupa bio jako loš, česte su im bile pauze tijekom kojih su tražili korekcije u monitorima sto je ubilo dinamiku svirke. Dodo je jednu od tih pauza iskoristio da se spusti u publiku i izgrli s prvim redovima. Čovjek se voli grliti. I mene je zagrlio u backstageu. S onom tonažom i bradurinom imao sam utisak da me zagrlio grizli…

Najveća fora mi je bila kad je u jednom trenutku upitao publiku: „Znate li onu pjesmu od Hladnog piva?“. Na odgovor mnogobrojne publike „Neee!“ odgovorio je: „Ni mi“. Zakon. Set lista puna hitova: „Eterle“, „Debeo“, naravno „Jebo te Bog“ uz sudjelovanje skoro cijele dvorane...Dosta starih stvari ali i dosta novijih koje zvuče opako. Skidam kapu!

Inače je ovo bio možda i najbolje posjećen festival do sada jer je gužva bila baš gadna. Ući i izaći iz kino dvorane nije bilo uopće lako. Laktanje, udaranje, pljuvanje, vikanje, polijevanje pivom i ostale zanimacije mlade ekipe u kojima, trebam li to uopće naglašavati, nisam uživao. O pitoresknim prizorima poput maloljetnih klinki koje bljuju ispred ulaza da ne pričam…Star sam, jebiga…

True iz Samobora su specifični po tome što sviraju grind/death metal s tamburom u bendu. Po tome su jedinstveni na našoj sceni no ono što zvuči zanimljivo na papiru uživo nije zvučalo nikako jer se dotični instrument uopće nije čuo. Lik je mogao harfu svirati, bilo bi isto. Nisam ljubitelj takve glazbe; sama svirka je bila dobra, ali vokal…Opet onaj death metalski urlik kojim se priziva Antikrist da dođe i sprži Zemlju! Prestrašno! Kad nije bilo vokala, bend mi je bio čak i slušljiv. Ali nisam predugo uživao u njihovom nastupu. Pobjegao sam. Starost, što ćete...

Inače, kad su na festivalu u ožujku nastupali Koprivničani Flamethrower, otišao sam u kratku šetnju po Novom Marofu. Moja Beograđanka je to napravila ovaj put i uvjerila se u isto što i ja onda: NM je slijepo crijevo Hrvatske. Subotom navečer tu ima manje života nego na Marsu. Zapravo, za Mars nisam siguran, ali Marof je fakat mrtav. Svaka čast ekipi koja pokušava tu raditi svirke da zabavi i pokrene mlade. Kad jednom umrem i dospijem u pakao, neće biti potrebe za nekakvim plamenim ognjevima i tim pizdarijama: neka me Belzebub samo stavi u mjesto poput Marofa i pusti da tu provedem vječnost i to će mi biti najveća kazna…Jebiga, ipak sam ja najgori čovjek na svijetu…

Gužva u 16-ercu je nastupila nešto iza ponoći. Došli su kao četvorka, bez glavnog gitarista Jele, pa je drug Kemo preuzeo njegove dužnosti. To nije mirisalo na dobro i doista, već uvodna „Bogdan“ bila je izmasakrirana. Muto se uopće nije čuo, iz monitora nije dopiralo ništa i to je bio opći potop. Trebalo je nekoliko intervencija toncu da se zvuk koliko toliko normalizira. Onda je Kemi pukla žica pa je promijenio tri gitare dok na kraju nije nastavio svirati na onoj koja bila najmanje loše naštimana. Ja sam veći dio koncerta proveo na ulazu u kino dvoranu i zvuk se u drugom dijelu dosta popravio, ali i dalje je bio loš.

Gužva je otprašila set svojih najvećih hitova, uključujući i jednu novu stvar, „Odakle ti pravo“, koja me se nije nešto dojmila na prvo slušanje. Rulju nije previše brinulo što je zvuk bio kanta. Plesalo se, skakalo i pjevalo u glas s bendom. Gužva je populistički punk bend koji u Marofu i okolici uživa veliku popularnost. Nisam ljubitelj njihove glazbe, ali neke od njihovih stvari doista kikaju es, uključujući „Vođu plemena“ kojom su završili nastup. Bend stvarno dobro praši to što praše i šteta je što nisu imali saveznika za ton pultom. I da, Jelin nedolazak gotovo se uopće nije osjetio.

Ringišpil iz Novog Sada je nastupio pred dosta ispražnjenom dvoranom jer je punk ekipa očito čula ono što ih je zanimalo pa ih je za ostalo zabolila ona stvar. U bendu više ne nastupa saksofonistica Jelena, sto je velik gubitak za bend, barem na vizualnom planu, dok su se zvučno uspjeli pokriti s dvočlanom brass sekcijom. Za divno čudo Ringišpil nije imao problema s katastrofalnim ozvučenjem kao njihovi prethodnici. Možda se tonac probudio do njihovog nastupa, ne znam. Uglavnom, dobili smo set njihovih najvećih hitova odsviran korektno, ali pretjerano rutinerski. Dobra tezga, no ne mnogo više od toga.

Pjevač Jova nije bio u elementu i definitivno mu nisu trebale dvije stvari: neugodni komentari na Jelenin račun i činjenica da je jednu od stvari pred kraj koncerta otpjevao ležeći na leđima, potpuno zaklonjen od publike. Da li je to bilo uzrokovano manjkom krvi u alkoholu ili nečim drugim, nije bitno, Ringišpil si ne bi trebao dopustiti takav potcjenjivački odnos prema publici.

Nakon rock koncerta uslijedio je i elektroničarski dio, a jedan od DJ-eva bio je lik koji radi u istoj firmi u kojoj radim i ja, no nije bilo šanse da ga dočekam. Bilo je prošlo pola tri, bio sam umoran, Beograđanka je imala ujutro vlak koji je trebala uloviti i nije bilo druge nego oprostiti se s Marofom i krenuti natrag za Zagreb.

Hoće li ovo doista biti posljednji koncert u starom kinu, vidjet ćemo. Bilo bi mi žao da se to dogodi. Jer, unatoč svim zamjerkama, ovo je ipak jedini tračak života za mlade ljude u tom mrtvom i učmalom gradiću i svakako bih volio da se nađemo opet tamo. Pa makar i na nekoj oproštajnoj svirci…

Hadžo, najgori čovjek na svijetu