Razni izvođači, Šta treba maloj deci (Kornet, 2007.)

Šta treba maloj deci? Maloj deci treba je..ti mater!

Ne, ovo nisam rekao ja, vulgaran i bezobrazan kakav inače jesam (iako, for the record, u potpunosti se slažem s gornjom tezom), već je riječ o citatu iz naslovne pjesme najnovije kompilacije koja nam dolazi od naših istočnih susjeda u izdanju Korneta, nakladničke kuće koja je nedugo nakon što je ušla u biznis s izdavaštvom taj isti proširila s knjiga na nosače zvukova. Ovo im je prvo izdanje i ne, ne bojte se, ovo nije CD za malu djecu. Daleko od toga!

Kad sam prije par mjeseci recenzirao kompilaciju „Jutro će promeniti sve“ s podnaslovom „Nova srpska scena“ zdvajao sam nad činjenicom da su nas naši istočni susjedi počeli tući na području na kome smo mislili da smo definitivno bolji od njih – kvalitetne pop glazbe. Ova kompilacija samo dodaje sol na ranu, jer od sedam ovdje predstavljenih bendova (svaki s po tri pjesme) samo se Horkestar nalazi na „Jutru“. Ostalih šest (zapravo pet, vidjet ćete zašto) bendova su, barem za mene, neotkriveni dragulji koji u kombinaciji s Repetitorom, Nežnim Daliborom, Endorfinom ili Pionirom 10 čine možda najjaču scenu koju je Srbija imala još od razdoblja novog vala prije skoro 30 godina!

Svi ovdje zastupljeni bendovi zasluženo su na ovoj kompilaciji i zaslužuju biti dio te scene. Svi su oni, bez obzira na različite stilove i žanrove glazbe, incestuozno povezani, bilo preko zajedničkih članova, čestih zajedničkih nastupa, suradnji pa sve do književnih susreta. Iznimka je jedini ne-srpski bend na ovoj kompilaciji, zagrebačka Radost!, koja se svojim arhaičnim zvukom ne uklapa baš u ovaj svjetonazor. Netko će se možda upitati što jedan hrvatski bend radi na ovoj kompilaciji, no meni to ne smeta. Više mi smeta to što Radost! ne mogu zamisliti kao dio neke slične hrvatske scene ili kompilacije. Iz jednostavnog razloga: što ju nemamo. I kraj priče!

Pa, koga tu sve imamo? Krenimo po redu kako su predstavljeni na albumu: Činč su zajebantski, komorni art pop sastav s izraženim klavirom i violinama na tragu ranih The Arcade Fire s blesavim tekstovima koji kao da slijede autorov tijek misli. Osim naslovne pjesme po kojoj je kompilacija dobila ime, potrebno je izdvojiti i nevjerojatnu „Mornar Popeče“ čiji drugi dio („Šta je to mama narkoman?“) se mora čuti da bi se povjerovalo u to (zamislite Rani Mraz na cracku pa još na treću potenciju i to je otprilike tu negdje).

Tobićtobić idolmladih je singer/songwriter, kantautor koji je možda poznatiji kao književnik i koji svoje skribomanske sklonosti uspješno blenda s klasičnijim pop rock obrascima. Tobićevo najjače oružje njegovi su tekstovi: nadrealni, dadaistički, često ironični; poslušajte lagani akustični uvod u „B92“ („Moje pesme su totalno sranje/Notorna akustična patetika/Na nivou Neše iz Galije/I nekoliko Bajaginih pokušaja“) koji se pretvara u melodični gitaristički pop s jakim hitoidnim prizvukom. Tobićeve pjesme su pomaknuti, otkačeni šlageri, bez ikakve negativne konotacije. Jedan od posljednjih trubadura današnjice, definitivno. Uostalom, kako možete reći nešto loše o liku koji u refrenu gore spomenute pjesme spominje legendarnog Taška Načića? High five Tobiću!

Piknik je projekt novosadskog pisca Miroslava Majkića a.k.a. g. Bandara koji ste vjerojatno imali prilike čuti preko ultra popularnog underground hita „Miš, puž i ker“. On je ovdje zastupljen s još dvije pjesme u sličnom tonu, dakle, zajebantski, uvrnuti hip hop, pri čemu izvrsna „O da“ ima čudan, kabaretski, vodviljski prizvuk podboltan jazzy trubom, dok „Krastave žabe“, inače najkraća stvar na kompilaciji (0:42), spaja hip hip recital s drum'n'bass podlogom. Netko će prigovoriti da je ovo hip hop za klince, ali ne dajte da vas jednostavnost izvedbe i naizgled naivni tekstovi zavedu: Bandar je možda luđak pobjegao iz ustanove gdje se košulje vežu na leđima, ali je svjetlosnim godinama ispred npr. Shortyja ili Ajs Nigrutina.

Elektrolasta je po meni najsjajniji dragulj ove kompilacije. Njihov electro pop zvuk koji kao da je kroz neki vremenski procjep došao ovamo s početka osamdesetih strašno je plesan i zarazan, s jakim reminiscencijama na Human League u hitoidnom singlu „Guzata tinejdžerka“ (cure iz Lollobrigide će se poklati kad čuju ovu stvar što je se one nisu sjetile!), ili pak na D.A.F. u agresivnijoj „Ćukov potencijal“. Ipak, najjača stvar na kompilaciji je njihov „(Ne)mrtav čovek“ koja ima sjajnu kraftwerksovsku podlogu i mračan, prijeteći saksofon na kraju te sjajan tekst („Nekakvo se čudo desilo/Ja sam ustao iz groba/Možda malo neprijatno mirišem/Ipak krv nije voda“) koji je, međutim, bendu priskrbio epitet neo nacija zbog refrena „Ubij!/Ubij!/Ubij sve!“. Gluposti, nema to veze ni sa kakvim neo nazi sranjima, Elektrolasta su sjajan bend koji se izvrsno zabavlja i koji predstavljaju kariku koja nedostaje s domaćim electro popom i rockom osamdesetih (Denis&Denis, U škripcu…). Šest minuta čistog užitka. Uostalom, da se ne lažemo, ja sam čovjek koji voli guzate tinejdžerke…

Horkestra nisu bend, bar ne u onom klasičnom smislu te riječi, već baš orkestar, sve s dirigenticom i zborom s više od 30 glasova. Pjesme „Viljuška puna ljubavi“ ili „Plastika“ (da, točno, odlična obrada Idola!) nosi sjajna violina, dok zaključna stvar na kompilaciji, „Ulice“, snimljena uživo, sadrži sjetnu međuigru violine i akustične gitare. Divan „bend“ koji bi uskoro trebao objaviti i pravi album koji s nestrpljenjem očekujem.

Krš su bend koji je jako teško definirati jer iz pjesme u pjesmu mijenjaju stil kao da pokušavaju sakriti svoj identitet. „Sirotinju“ je ludi, odvaljeni country folk sjajnog refrena („Kako je sve na sirotinju izvadilo đoku“); „Lenjost“ počinje kao nježna laganica s akustarom i ženskim vokalom da bi se zatim pretvorila u uraganski trash punk otpjevan muškim glasom, ali treća je stvar ono po čemu će ih buduće generacije, ako ima pravde na ovom svijetu, pamtiti: prekrasan, neponovljiv komad gitarističkog indie popa zvan „Zaljubljeni par“ koji su Buffalo Tom ili Yo La Tengo pokušavali snimiti tijekom cijele svoje karijere ali nisu uspjeli. Savršena ljubavna pjesma ako takvo što postoji, ili bar najbliže što je netko s ovih prostora došao tome u dugo, dugo vremena.

Zagrebačka Radost! od svih ovih bendova najviše zvuči kao klasičan rock bend, koji ima izraženu lead gitaru, koristi rifove pa čak i obrasce starog rock'n'rolla i kotrljajućeg bluesa („Svi su mrtvi“) . „Hvala hvala hvala“ zvuči kao da je došla kroz isti vremenski procjep kao i „Guzata tinejdžerka“, samo dvadesetak godina ranije. Radost! se napajaju vodom s izvora klasičnog rock'n'rolla što meni osobno baš i nije sjelo najbolje i mislim da su glazbeno ipak iz nekog drugog filma, neovisno o tome što dijele sličan svjetonazor s ostalim izvođačima na albumu.

Ova kompilacija nema onu širinu kakvu ima „Jutro“, te mi je samim time za nijansu manje draža, i možda bi Tobić i ekipa kompilatora napravili bolji posao da su dodali još par bendova i reducirali ih na po dvije pjesme, no to su sitničarenja. Kad se sve zbroji i oduzme, nova srpska scena ima već drugu kompilaciju u posljednjih nekoliko mjeseci kojom potvrđuje svoju vitalnost i kvalitetu. S obzirom na to da ovi bendovi redovno nastupaju, najčešće zajedno, postoji i velik prostor za njihov daljnji rad i napredak. Prvi korak je napravljen: ovo Kornetovo izdanje na sjajan ih je način predstavilo „širim narodnim masama“, a trebala bi ih pratiti i njihova samostalna izdanja i turneje. Vrijeme će pokazati tko će od ovih izvođača nešto napraviti ili će nestati u dubokoj magli medijske indiferentnosti, ali svaki od ovih bendova definitivno zaslužuje svoje mjesto pod suncem.

Kad malo bolje razmislim, možda ipak ovo treba maloj djeci. Možda bi mala djeca trebala preslušati ovaj album, a ne glazbu otkrivati kroz kojekakve turbo folk keruše i dance pop lajavice.

Što treba maloj djeci? „Šta treba maloj deci“! Po tri puta na dan!

Hadžo, malo dete