Zanimljiva je pojava da se, kadgod neka glazbena legenda nastupi u Hrvatskoj, taj koncert proglasi neponovljivim iskustvom, nečim tako prelijepim da čovjeku dođe da se zapita što je to u hrvatskom zraku i vodi da glazbenici uvijek baš u Hrvatskoj održe koncerte života. I to bez obzira kakav je sam koncert bio. Tako je recimo, koncert koji je Bob Dylan održao 2008. u Varaždinu u sklopu Radar festivala bio okarakteriziran kao vrhunac koncertne sezone, kao neponovljivo vantjelesno iskustvo, skoro pa drugo Kristovo uskrsnuće. Naravno, neosporna je činjenica da je dolazak Boba Dylana u Hrvatsku tada uistinu bio velik događaj za našu malu državicu, ali isto tako je činjenica da taj koncert nije ponudio baš neki vrhunski provod. Dylan, koji je cijeli koncert proveo za orguljama, a koji se uopće nije obratio publici je održao koncert koji se, u najbolju ruku može nazvati prosječnim. Ali ja osobno nisam žalio novaca koje sam tada iskeširao. Tada sam vjerovao da Dylan više neće ni prismrditi Hrvatskoj pa sam odlučio iskoristiti priliku da istinsku rock legendu barem jednom vidim uživo. Jest da sam mu tada vidio samo leđa, bio sam sretan jer sam znao da ću se ubuduće imati dokaz kojim ću dokazati svojoj djeci i unucima da u mladosti nisam bio lame (barem ne toliko lame)
Nisu prošle ni dvije godine, a eto Dylan opet u Hrvatskoj, ovaj puta u sklopu svoje ''Neverending Tour'' turneje, stigao je u Zagreb. Dojmovi s varaždinskog koncerta su i dalje bili u sjećanju te sam se s dosta skepse popeo Schlosserovim stubama do Šalate da posvjedočim drugom Dylanovu ukazanju u Hrvatskoj. Iskreno rečeno, očekivao sam da će Dylan opet manje-više duditi za orguljama, pjevati svoje hitove i nakon kojih sat i pol otići sa stage bez nekog prevelikog truda. Ukratko, očekivao sam reprizu varaždinskog koncerta. No, za razliku od Varaždina, gdje je Dylan koncert odradio preko falusa, ovdje je bilo drugačije. Mnogo drugačije.
Ovaj puta sam se i bolje pozicionirao te sam čak uspio vidjeti Dylanovo lice. Šalata nije bila skroz rasprodana, ali odokativno 5 tisuća ljudi je bilo prisutno, najveći fanovi (i pravi groupieji kao mi sa groupie.hr-a) naravno, pred samim stageom. Koncert je počeo s minimalnim kašnjenjem od 10 minuta, što pokazuje da je Dylan ipak veliki profesionalac. Fora je bio i način na koji je najavljen, a koji je malo vukao na stare dane kada su rock glazbenici nastupali po svim mogućim dvoranama i kazalištima diljem SAD-a u sklopu turneje koju je organizirala njihova izdavačka kuća. Tako je i Dylan najavljen kao ''...Columbia Records perfoming artist...BOB DYLAN!''. On i bend, svi u crnom, jedino Bob na glavi ima bijeli šešir, a kraj orgulja križ (i vjerojatno negdje Biblija). Dylan staje za orgulje i kreće show. Prva pjesma na repertoaru bila je ''Leopard-Skin Pill-Box Hat'', a nakon nje nešto što je mene ostavilo PAF!. Dylan dolazi naprijed, uzima gitaru i počinje svirati ''It ain't Me, Babe'', a odmah nakon nje ''I'll be Your Baby Tonight''. Evo, sada ću se moći hvaliti djeci i unucima da sam vidio Dylana kako svira gitaru. Iduća pjesma bila je uspješnica s novog albuma – ''Beyond Here Lies Nothin' '', a nakon nje pjesma koja je bila jedna od onih koja je bila najbolje primljena, legendarna ''Just Like a Woman''. Čak se i Bob nasmješio i pustio publiku da pjeva dio refrena (djelomice). Od najvećih i najpoznatijih Dylanovih hitova izdvajam ''Desolation Row'', iznenađenje večeri – ''Mr. Tambourine Man'' i ''Highway 61 Revisited''. Publika je svaku pjesmu ispratila velikim pljeskom. Atmosfera u publici je bila odlična, jedino je grupa neka 3 tipa, kojima je izgleda Mr. Tambourine Man odsvirao nekoliko pjesama previše, bila skroz iritanta jer su uporno vikali prema stageu tražeći da Dylan izvede ''Blowin' in the Wind'' (prokleti bili, toliko su mi išli na živce da su mi čak i tu pjesmu zgadili). Kao da nisu znali da Dylan nikad ne odstupa od predviđene set liste. Šta da Vam kažem? Uvijek se nađe netko... Kraj je bio malo brži nego što bi možda mislili, ali su ''Thunder on the Mountain'' i ''Ballad of a Thin Man'' izvedeni svirački savršeno. To je bilo prvih sat i pol svirke, što je meni već diglo ocjenu koncerta jer je prešišao moju procjenu trajanja. Svi smo znali da slijedi bis, a kad se čuo onaj glasni udarac u bubanj, koji svarno zvuči kao sučev čekić kad ovaj izriče presudu, svi smo znali koliko je sati (bilo 22:45) – uslijedila je jedna jedina, neponovljiva, legendarna ''Like a Rolling Stone''. Nakon nje još jedna stvar sa zadnjeg albuma – ''Jolene'', a zadnja pjesma te večeri bila je ''All Along the Watchtower'', koja je jako vukla na Hendirxovu verziju (što nikako nije loša stvar). I to je bilo to.
Konačni dojmovi? Iako ćete (ili već jeste) pročitati izvještaje gdje će se ovo nazvati najboljim koncertom u zadnjih 20 godina. Da se razumijemo, koncert je bio odličan, ali gornje izjave nisu istinite. Bilo je puno boljih koncerata (samo se sjetite Metallice ili Patti Smith ili Pearl Jama). Ovaj koncert je zato bio milijun puta bolji od onog u Varaždinu. Ovdje je sam Dylan puno više uživao i trudio se (čak se obratio publici kad je rekao ''Welcome, friends!''. Ali, nažalost, to je bilo sve što nam je rekao (još je jedino predstavio članove benda). Ako se mene pita, mogao je bar svakih par pjesma reći ''Thank you!'' ili na kraju ''Good night!''). Bend je bio odličan, a aranžman je pratio čisti obrazac rock glazbe – 2 gitare, bas, bubanj, orgulje (i steel gitara) i bio je odličan. Bilo je tu od bluesa, rockabillyja, rock 'n' rolla pa sve do tex-mexa. Set lista je uključivala uglavnom njegove najveće hitove (meni je jedino žao što nikako da čujem ''The Times They are A-Changing'', ali dobro, to su moje želje), ali bilo je tu i novih pjesama. Ukratko, Dylan se u mojim očima i ušima u potpunosti iskupio za mlako koncertno iskustvo kojim nas je počastio u Varaždinu. Za to, i ovaj odličan koncert, njemu, a i njegovu bendu, velika hvala!
P. S.
Prije nego što počnete proklinjati groupie.hr zbog nedostatka slika s koncerta, napominjem da smo mi, za razliku od ostalih portala i medija, poštivali želje organizatora da se koncert ne fotografira te stoga nismo odlučili slikati nastup (iako smo mogli).
Brkovi @ Brazil, Zagreb, 10.09.2009.
