Nina Romić mlada je djevojka iz Novog Zagreba koja na prvi pogled ne iskače iz prosjeka. Radi kao teta u vrtiću, plaća kredit za stan, vjerojatno ju ne bi mogli izdvojiti iz mase ljudi ničim posebno vidljivo. No, ono što ju izdvaja dobit ćete ako ju zatvorite u njen mali mrak s gitarom u rukama. A dobit ćete vjerojatno najbolji i najcjelovitiji debi album na hrvatskoj sceni u zadnjih nekoliko godina.
Prije nego sam se dočepao Nininog albuma prvijenca, nabavio sam neke njene snimke koje su već tada naznačile o kakvom se autorskom potencijalu radi. U studiju i uz profesionalnu pomoć gitariste Damjana Čakmaka i multiinstrumentalista Orlanda Tusa, Nina je snimila 11 pjesama koje spadaju u najbolje kantautorske trenutke novije hrvatske glazbene povijesti. Možda se nekome može činiti da malo pretjerujem, ali ja bih pjesme kao što su „Kristali“ (prije svih), „U mom malom mraku“ ili „Sasvim osjećajan stih“ bez problema strpao među najbolje pjesme na hrvatskom jeziku u zadnjih 10-ak godina. Naravno, nisu sve pjesme iste kvalitete, ima i onih koje imaju malo praznog hoda i koje pridonose određenoj jednoličnosti pjesama, ali u cjelini radi se o iznimnom djelu.
Glazbeni stil koji Nina i njen prateći bend njeguju je akustični folk s mrvicom psihodelije koji se možda ne može slušati u bilo kojem trenutku (vožnja autom u jutarnjoj gužvi i slično), ali radi se o pjesmama koje će vam vratiti mnogo, ukoliko im posvetite punu pozornost. Stoga svima preporučam da ovaj album slušaju u trenutku opuštanja, zatvoreni u sobu ili zavaljeni u pjenušavu kupku.
Prva stvar koja će ostati u uhu je doista prekrasan glas kojim Nina boji svoje pjesme. Iako sam čitao da ona glas nikad nije školovala, ona jednostavno zvuči bolje od barem 90% domaćih ženskih estradnih vokala. Još jedan dokaz da za ljepotu izričaja nije bitna žličica meda svako jutro, nego je bitno osjećati ono što radiš.
Druga stvar koja me oborila s nogu je autorska zrelost kojom pjesme odišu. Lijepo građene pjesme s prekrasnim, inteligentnim i intimističkim stihovima kojih se u pojedinim trenucima ne bi posramio ni najveći Arsen Dedić. Cijeli paket lijepo je zaokružen zvučnom slikom koja se ne sastoji od mnogo instrumenata, ali ponekad vrijedi da manje je više. Tako u ovom slučaju poneka dionica na basu ili melodici dodat će upravo onaj detalj određenoj pjesmi da bi ju upotpunio.
Utjecaj Dunje Knebl i etno-glazbe i više je nego očit, ali nije presudan. Stilom se Nina više približila jednoj Joan Baez ili Joni Mitchell, te bi bilo iluzorno očekivati da Nina postane značajno ime na hrvatskoj estradi, upravo zbog stila glazbe koju izvodi(iako bi bilo i više nego zasluženo). No, ako je glazbena kritika prije nekoliko godina forsirala mladu Tinu Vukov, nema razloga da ju ista ta kritika ne forsira s ciljem da mlađa publika čuje kvalitetnu glazbu koja kruži omalenim zagrebačkim klubovima. Kao točka na i moje iluzije bilo bi da Nina s „Daljinama“ pokupi nekoliko nominacija za Porina iduće godine te s Gibonnijem (koji će po defaultu imati najveći broj nominacija) bude glavna zvijezda idućeg Porina. Baš!
Što da kažem za kraj nego – nabavite ovaj album, pogledajte Ninin nastup uživo, te uživajte u Nininim „Daljinama“ koje će vrlo vjerojatno biti smještene pri samom vrhu iole ozbiljnijih glazbenih top-lista albuma na kraju 2010. godine.
