Guillemots, Through The Window Pane (Polydor)

Neki albumi osvoje vas odmah, na prvo slušanje, zaljubite se i kažete: „Da, to je to!“. Neki će vam od prve biti odbojni, hvala lijepa, do viđenja! Druge ćete preslušavati i preslušavati ali vam jednostavno neće sjesti, dok naprotiv ima i onih, kako bi to Englezi rekli, „sleepers“. Spavača koji vam se neće odmah uvući pod kožu, već ćete ih morati preslušati više puta i svaki put otkriti nešto novo, nešto lijepo, nakon čega će taj album zauzeti posebno mjesto u vašem srcu. S albumima je često kao sa ženama, vidite? Ponekad je jedan dejt dovoljan da nešto profunkcionira ili da odmah shvatite kako od toga neće biti ništa. A ponekad je potrebno dva, tri ili više dejtova prije nego cijela priča krene prema nečemu. A prema nečemu mora krenuti jer, kako sam to jednom rekao u nastupu pjesničkog nadahnuća, nakon izvjesnog vremena „ili ćeš joj utjerati ili ćeš ju otjerati!“ Britansko-brazilski kvartet Guillemots nisam uspio otjerati iz svog plejera.

Guillemots sviraju pop. To zvuči prilično bezopasno, je li? Ono, la-la-la melodijice, lijepi glasići i pjesmice o suncu koje obasjava dvoje zaljubljenih. Kuratz! Ovo je avangardni, barokni pop, pop kakav su nekoć izvodili velikani poput The Blue Nile ili Prefab Sprout, možda čak i Scritti Politti ili rani Deacon Blue dok nisu postali mejnstrim davež. Pjevač Fyfe Dangerfield posjeduje onaj poseban, prepoznatljiv glas kakav je imao Kevin Rowland iz nikad prežaljenih Dexys Midnight Runners. I ima onu toplu iskrenost u glasu po kojoj je bio poznat Paul Buchanan iz već spomenutih The Blue Nile. U laganoj, mantričnoj „Blue Would Still Be Blue“ čujete čak i odjeke Jeff Buckleya. Ovo je velik pjevač, dame i gospodo, a velik pjevač zaslužuje i velike pjesme. A ovo bogami jesu velike pjesme.

Čak i kad se u uvodnoj, „Little Bear“, na prvi pogled ništa ne dešava, Dangerfieldov glas poput neke kobne mantre lebdi nad duhačima i laganim kuckanjem po pijanu i pjesmi daje neki teško odrediv osjećaj napetosti. Pa drugi singl, genijalnog imena „Made-Up Love Song 43“, te plesni indie pop „Trains To Brazil“, također izbačen kao singl, sa svojim prekrasnim melodijama dočarat će vam ljeto čak i usred Sibira na minus 40. Ali pravi dragulj je fenomenalna, neponovljiva krasotica koja zatvara album, „Sao Paolo“, koja počinje kao klavirska balada da bi se zatim preobrazila u razuzdanu sambu kakva se pleše na plaži Rio De Janeira tijekom karnevala. I tako 12 minuta, 12 izuzetnih minuta. Po isteku kojih prst sam ide prema tipki rew na plejeru? Ovo nije album za prosječnog slušatelja koji očekuje pjesme klasične versa-refren-versa-refren strukture u trajanju od 3-4 minuta, skrojene za MTV i radio. Ovo je sofisticirano djelo koje zahtijeva da mu se prepustite, no kad (i ako) to učinite, nagradit će vas za hrabrost i upornost.

Guillemots su poput početka svake veze, da se vratimo na početak teksta, kada dvoje ljudi istražuje i upoznaje jedno drugo. Kada je sve još tako novo i krasno i ne razmišljate predaleko naprijed i ne brinete se o užasima koji vam se mogu dogoditi jednog dana u vidu upoznavanja tasta i tašte iz najgorih horor filmova, zaruka, braka, djece, neminovnog razvoda kad vam prokleta kučka otme sve što imate i još vas natjera da propišate krv plaćajući alimentaciju i njezine raskalašene hirove itd. A može funkcionirati i poput dobre fuck friendice, kao u mom slučaju; možete ga odložiti na stranu i opet mu se vratiti prema potrebi i uvijek će vam biti lijepo i ugodno s njim u društvu. Ovo je moderan album za moderno doba i moderne ljude.

Metro album, ako je ikada napravljen jedan.

Metro-polit Hadžo