Tekst je posvećen neprekinutom trodnevnom hedonizmu ovog jedinstvenog festivala i zbog toga neće biti podijeljen u 3 odlomka. Doživljaj Terranea je melankoličan koliko i razularen, a na kraju dana sve to ide u isti želudac.
Festival su u 17:00 sati otvorili hrvatski stoner rock stjegonoše, Ruiz, ali sam u to vrijeme još prao lonce od ručka u pitoresknom WC-u pitoresknog seoceta u sklopu hotelskog naselja Solaris cirka 3 km zapadno od Terra, Aqua i Aero stagea. Handsome Fursi su žderali pizzu s nekakvim mahunama dok se basist Nationala Scott Devendorf omamljeno klatio po šetnici uz plažu. Bend memberi su dobili plave narukvice, a ostale boje (žuta, zlatna, crvena, zelena i bijela) su pripale jednodnevnim posjetiteljima, kamperima, novinarima i volonterima. Poseban je doživljaj izjedati girice u zalogajnici Šešula u Šibeniku i skužiti da pored vas sjede ljudi s kojima ćete za par sati urlati iz sveg glasa na ove s plavim narukvicama. Gdje god bi pošao naletio bi na nekog „festivalka“ pa me doživljaj povezanosti pratio tijekom cijelog festivala.
Na to se nekako bizarno nadopunjuje i osjećaj obamrlosti, frustracije, vrućine i hladnoće koju je moguće iskusiti u festivalskom kampu. Za ovo nije kriv organizator već ćudljivo vrijeme. Svaki dan bi oko 4 ujutro bura napravila sige na stropu mog šatora da bi već 3 i pol sata kasnije sunce vrtilo pečene piliće na krovu gore navedenog. Spavalo se malo ili ništa i ljudi bi ujutro, dok smo zajednički bauljali po stazi omeđenoj sa sitnim kamenjem, nalikovali na neuspjele zombi eksperimente. Jedne zore sam naletio na lika kojemu se nije dala nositi četkica za zube pa ju je odlučio parkirati u ustima i tako odteturati do pipa s vodom.
Ok, dakle ulazim na festival. Security me pipa. Ne nalazi bombe, ali se zaustavlja na kukovima. Sumnjičavo me pogledava, ali čim podignem majcu i pokažem 2 rta on se od srca nasmije te me pušta da izgubim još to malo kila što mi je preostalo. Prolazim postavljene panoe sa ilustracijama tj. Terraneo izložbu na temu vode koja daje dodatni kontekst festivalu. Bilo je još takvih elemenata, a s njima se doživljaj širi izvan margina da samo posjetitelji dolaze na bend, malo divljaju i zatim krenu svojim ležajevima. Janelle Monáe je npr. poklonila vlastitu sliku volonterki. Na Terraneu se povezanost publika/izvođač gradila spontano pa je bilo jako malo izjava tipa:“ Great festival. Hi, Croatia.“.
A o lineupu sve najbolje. Fuzija žanrova je dodatno naglašena sjajno pogođenom satnicom u kojoj je preklapanje izvođača svedeno na minimum pa se recimo sa sjajnog zvukozidnog nastupa post-rockera Mogwai moglo samo baciti u mirnu šumu koju sade The National. Zidne projekcije na Aero stageu i u DJ hangarima su tripoidne, pune života i sjajno nadopunjuju okus glazbe u kojoj se kupaju. Najkomercijalniji, ali na simpatičan način, je sigurno BonBon bar gdje sam se zbog posh izgleda prostorije, same pojave hostesa i boksačkog ringa osjećao kao na Zrću. Tijekom dana se ovdje moglo naletiti na iPlay Battles gdje bi ljudi puštali svoju omiljenu stvar i onda divljali unutar ringa. Probao, izgubio, vraćam se nagodinu.
Repetitor je za mene bio prvo ugodno iznenađenje Aqua Stage te je kasnije javno pohvaljen za vrijeme nastupa Handsome Fursa. Baš su prava bučna garaža malčice nejasnog vokala i odlične stage dinamike. Djeluju rastrojeno,a opet kompaktno poput nekog razvaljenog mlinca za kavu što cvokoće i cvokoće.
Wovenhandova shamanska americana nije bila iste snage kao 24.11.2009. u zagrebačkom &TD-u, ali je dala publici uvid u to koliko ovaj festival široko ide u smislu glazbenih žanrova. Bend nije složio best of listu, uz iznimku „Kingdom of Ice“, već je djelovao opušteno i samopouzdano tijekom cijelog nastupa. Na kraju je bubnjar još pokušao započeti solažu, ali mu ljudi koji se brinu za satnicu nisu to dozvolili. Šteta budući da se vidjela njegova želja za spontanim bisom.
Destroyer je magičan bend sa čeznutljivim vokalom prozaičnog izgleda. Opipljiv retro zvuk iz nekog razloga me podsjeća na Stevie Wondera i Elton Johna uz dovoljan odmak ka modernom. Savršen mali nastup koji kao da je nagovjestio romantiku Nationala.
Frank Turner mi nije baš sjeo premda je Aqua stage bio popunjen. Čini mi se da je organizator želio povezati Destroyer i Turnera te ih staviti u nekakav emotivni progres što je pohvalno. Frankova glazba mi djeluje kao moderna punkerskija inkarnacija Bryan Adamsa, a u tom trenutku mi je od toliko sweet zvuka došlo da napunim Toi Toi što i učinih.
Na Suuns sam slučajno naletio kroz zvuk žvakanja bonom kupljenog hamburgera na Grill štandu pored Aero stagea. Koji faking bend! Predobar spoj Animal Collectiva, Good for Cows, Cariboua i bučnosti Repetitora. Loopovi s karakterom, nazubljene gitare i elektronski orgazmi svuda po zidovima. Aero stage je imao najbolju prozračnost pa se moglo komotno plesati u trans ritmovima koji izlaze iz ovog toliko opipljivog benda.
Headliner prvog dana je po posjećenosti bio La Roux. Stilizirani show sa spacy pozornicom, pretjerano zalizanim bubnjarom, Elly Jackson u niskom kasu ranjenog ponija i tankim glasom na prve 3 stvari je dodatno razigrao lineup svojim electro pop zvukom. Uvježban nastup, ali s dovoljno falševa da postane simpatičan. Priznajem, volim vrištat s curicama oko sebe „Buljetttpruff“. Šteta što se toliko čeka 2 album jer bi im nastup dobio potrebnu širinu.
Finale prvog dana sam namjenio za 7ThatSpells, Tetkineradosti i DanDeacona. Sva 3 na „čagica“ Aero stageu.
Math rockeri 7ThatSpells su grmili malo jače nego što sam navikao. I tražili su da se ljudi deru „Aaargggh!“. Bubnjaru su opet skoro otpale ruke. Njihova glazba je katarza. Prazan vlak pun vrištećih budilica što juri niz Sljeme i budi sve usnule vozače Cameo taksija. Poderali su sve živo.
Dan Deacona treba zvati svake godine. Iz 3 razloga. Neki debil je bacio flašu na početku nastupa što je Danu izbacilo jedno staklo iz naočala. No kit kakav je, odma si je zaljepio okvir za glavu sa crnim duck tapeom pa je izgledao kao kiborg. Nakon par minuta neki drugi debil je opet bacio flašu, ovaj puta sa vodom u sebi, te malo skurio Danove komponente (pedala, misketa, efekti, kosturska glava, rotirka). Bio je ljut. Mi smo bili još ljući. Dali smo mu naše znojne majce da si obriše stol i počne nastup koji će mi ostati trajna uspomena. Skakali smo kao tona nadrogiranih bipsića na ama baš svaku stvar, a posebno na „Woof Woof“ i „Crystal Cat“. Lik je car i istinski zabavljač. Kad upali stroboskop i tu glavu uparenu sa rotirkom koju je dao jednom dečku iz publike ljudi jednostavno popizde. Filter koji koristi za mikrofon mu od glasa napravi živčanu uličnu mačku sa ozbiljnim poremećajem prehrane.
Najbolji opis za glazbu TetkinihRadosti je dao DJ Borovich pa manjom linijom otpora copy/pasteam ovaj živopisan opis. „Vratićemo se trideset četrdeset godina godina unatrag i pjevati šlagere, slušati radio Luxemburg, piti Pipi sok, obući zvoncare, plesati 60's R'n'R-stiskavac sa ručnikom oko struka.“
Drugi dan sam otvorio sa eksanjem 2 litre odvratnog Lowenbraua u amfiteatru Terry cave koji bi se ipak mogao bolje iskoristiti. Po meni bi ovdje trebali biti performansi, free jazz i eksperimentalna glazba. Katkad bih naletio na DJ-e koji su puštali neku chill mjuzu što je solidno, ali nekako i predvidljivo. Ova lokacija je stvorena za nešto čudnije, a budući da se nalazi unutar kampa dobiva kvalitet dostupnnosti.
Liarsi su mi otvorili uši taj dan. Njihov noise rock štih sa, na momente, divljim vrištanjem Angusovog vokala je kao i Repetitor dan ranije napunio i izrokao Aqua Stage. Logičan nastavak su bili Mogwai koji su ipak par koplja iznad kad se radi o ufuravanju u atmosferu. Njihova buka više uvlači, gradi zidove oko slušatelja, stavlja mu stolac i ričet s kobasom, brije mu brkove ako ih ima te mu daje novine i pali televiziju. Strašan bend!
Po riječima poznanice, Janelle Monáe je bend koji se može čuti na cruiserima dok ulaze i izlaze iz Dubrovnika. Visoko isproducirano, ali bez ikakve spontanosti. Besprijekoran nastup sa vrhunskom pjevačicom koju uključite i za sat i pol ugasite. Između toga nema rupa, a osjećaj u publici je bio podjeljen. Meni se stvarno ne sviđaju s prepotentnim najavama i kreveljenjem, uniformiranim odjelima kao da sviraju na ljetnoj terasi i zvukom koji je sve samo ne uzbudljiv. Taj bend bi bio goli k da je nastao u vrijeme starog soula/funka, a sada se smatra egzotičan i svjež. Drugi problem je što se na Janelle moglo doći sa Liarsa ili Aero stagea koji stvarno nemaju veze sa tim zvukom.
Terraneo je jedinstven po toj fluktuaciji i sjajnom ljepljenju izvođača sa različitih stejđeva. Janelle je očito teško povezati s bilo čim pa su najviše profitirali oni kojima je prvo slušanje tog dana bila baš ona.
The National je već i prije bio legendaran, ali mi se čini da je tek na Terraneu postao institucija koja se sluša i njeguje. Nakon Boćarskog doma prošle godine i opčinjavajuće atmosfera koja je kulminirala grupnim acapella pjevanjem „Vanderlyle Crybaby Geeks“, ovaj bend je napravio zadnju stvar koju je trebao kako bi ušao u legendu među hrvatskom publikom. Najmirniji nastup do sada otvoren sa „Start A War“ brojio je najveći broj balada do sada perforirajući melankoliju tek sa „Abel“, „Bloodbuzz Ohio“ i „Brainy“. Nastupila je jedna jako fina linija na kojoj smo ležali uljuljani premda se jedan debos stalno derao „Lit up!“. Već ritualno zahvaljivanje Mati od strane Matta i šeprtljave humoreske između braće Dessner koje su na granici smješnog i šmokljanskog su i ovaj puta bile s nama. Svirali nam još dugo.
Handsome Fursi su kao cool bračni par. Ona se obukla kao He-Manova žena, a on glumi Strummera. Dobri su. Čak i kad su patetični nakon svake stvari. Ovo je bilo kvalitetnije od nastupa u KSET-u par godina ranije. Alexei opet diže noge i svira drum mašinu cupkajući samo na jednoj dok ljubi supruga. Slina im se cijedi nakon svake stvari. Ona skače na Laboshev DJ stol, lupa rukama po prsima i govori da smo joj najbitniji ljudi na planeti. Elektronika i distorzija na gitari su pravi melem za 02:30 ujutro kad su odsvirani s ovoliko srca. Osobno, mislim da im je zadnji album govno, ali uživo ga totalno isfuraju sa scenskim nastupom i tim sitnim simpatičnostima. Dan cijelo vrijeme imao echo na mic-u. Falš ili nova furka?
Trećeg dana sam postao ruina od čovjeka. Nisam prao zube danima, jeo voće tjednima. Probave nema, novaca još manje. S Thermalsima otvaram dan. Savršen punk plesnjak koji se razvio tek od sredine nastupa premda ljudi rokaju stvari bez pauze. Njima je drago što svi skačemo koliko možemo. Smiju se.
Čekam The Fall gladan kao zvijer. Izlaze. Smithova žena je prekul. Izlazi s ogromnom taškom iz koje kasnije vadi nove kostime. Zgodna je. On je ružan. Ulazim u trans s još 5 ljudi. Ostalih par tisuća stoji i sluša. Njihova glazba je još jači filter od Janelle Monáe. Nakon 2 bisa odlaze i ostavljaju me mokrim do kože premda stojim samo u kupaćima.
Francuzi LesLapins Superstars su zabili zadnji čavao u lijes umora. Ovaj odličan brass band....zzzz.
Ovo je zvuk Terranea. Za jarunske festivale mi nikad nije bilo jasno što oni predstavljaju. Plejada hitova s ljetne terase. Ovdje je zvučni identitet nametnut godinama iskustva promotora Mate Škugora. Samim time je prepoznatljiv masama jer je publika već dobrano odgojena Žednim Uhom i malim morem pojedinačnih koncerata u KSET-u, &TD-u, Spunku, Kinu SC, Medici i MM centru.
Festival je već u prvom izdanju naše blago kao i voda za koju se zalaže. Želim slušati još ovakve glazbe jer sada u potpunosti vjerujem ljudima koji ju dovlače u naše krajeve.
