Depeche Mode
Autor: Steve Mallins
Izdavač: IBS, 2006
Odmah na početku moram reći – glazba grupe Depeche Mode je obilježila neka izuzetno važna razdoblja mog života. Za razliku od mnogo mlađih fanova, ja sam uz tu grupu stasala, doživljavala ih in real-time. Neizbježno, ta će činjenica vjerojatno obojiti ovaj prikaz i nekakovom subjektivnošću, iako ću se truditi da je svedem na najmanju moguću mjeru.
Čitanju biografije sam pristupila s poprilično radoznalosti i gotovo pubertetskog isčekivanja. Ta je knjiga na jednome mjestu trebala sažeti sve ono što sam godinama čitala po novinskim člancima, osvrtima i glazbenim kritikama, te mi pružiti dublji uvid u sve ono što se u tim napisima nije moglo naći, čak ni čitanjem između redova. Nakon što sam isčitala i posljednju stranicu, ne mogu reći da je knjiga zadovoljila moja očekivanja. Ne želim time reći da je loša – jednostavno, ono što sam ja očekivala pronaći malo se razlikuje od onoga što u njoj doista jeste.
Što se tiče saznavanja intimnijih pojedinosti o članovima benda, mene je knjiga pomalo razočarala – prikazani su vrlo plošno. Oni dijelovi koji govore o osobnim i emotivnim situacijama u kojima su se nalazili nemaju u sebi ni trunke života niti živosti; prikazani su kao disfunkcionalna grupa koju zajedno drži samo želja da namlate lovu i ta se polu-tvrdnja provlači kao light-motiv kroz cijelu knjigu. (Istovremeno, čini se da je njihov izdavač, D. Miller, koji ih je pratio doslovno od prvih dana sa svojom kućom Mute, na neki čudan način izuzet od te iste optužbe. Ispada da je čovjek s njima radio iz čistog altruizma i bijednih 50% zarade. Kako je i autor ove knjige, bio ili jeste u producentskim vodama, meni ova kvazi-pošteda Millera djeluje kao uvlačanje). Svaki član benda pojedinačno prikazan je kao duboko problematičan lik (svaki sa svojim različitim problemima i ego-tripovima, naravno), na granici asocijalnosti. Ispada da je ono što smo vidjeli svih ovih godina zapravo lažna slika. Na stranu to što neke njihove životne navike definitivno ne zaslužuju pohvale i hvalospjeve, tim informacijama je trebalo dati i neku pozadinu. Umjesto toga, autor radi kvazi-psihološke profile i na svakih par strana uporno ponavlja negativne aspekte njihovih osobnosti i nedostatke, da čitatelj to nekim slučajem ne bi zaboravio. E, pa tu me smeta sljedeće: ne volim mijenjati uvjerenja, stoga ću tvrdoglavo nastaviti vjerovati da oni jesu pomalo čudaci, ali čudaci neke prihvatljive vrste i jednostavno ću zaboraviti neke od podataka koje je autor iznio misleći da su povijesno bitni, te: nije u redu pljuvati onoga o kome pišeš knjigu od koje očekuješ zaraditi novce.
Ugrubo, tekst je podijeljen po poglavljima koja opisuju razdoblja stvaranja i objavljivanja albuma DM-a, te turneje koje su uslijedile. Ovako predočeno, koncept djeluje dosta klinički; no, kroz poglavlja se nude i iscrpne informacije o njihovoj i tuđoj glazbi, relacijama unutar benda u određenim razdobljima, te korelacijama između benda i ljudi koji su bili uključeni u njihov rad, izravno ili neizravno.
Informacije koje prosječan čitatelj dobije o njihovoj glazbi idu ponekad u «sitna crijeva». Mislim, meni jeste zanimljivo čuti da su na dva albuma koristili mađarsku citru, ali me apsolutno nisu impresionirali beskonačni popisi opreme i čuda tehnologije koje koriste. To može biti zanimljivo tek nekolicini ljudi koje znam –profesionalnim glazbenicima ili onima koji žive od snimanja i montaže glazbe. Za normalne ljude koji se u to ne kuže (poput, recimo, mene) ti dijelovi su čista pilana. (Sjećam se da sam kao nadobudna klinka od nekih 14 godina čitala kako su pri snimanju koristili zvuk udaranja malja o betonske blokove i kako mi je to bilo totalno cool, nekako praiskonski i vrlo basic, ali u međuvremenu sam odrasla i ne smatram to uber-filozofijom. Možda bi i Malins trebao odrasti i ne biti toliko ufuran u tehnikalije). Budete li čitali knjigu, saznat ćete kako su koristili apsolutno sve zvukove osim eventualno bubnjanja po kuhinskom sudoperu.
Uglavnom, popis kvazi-instrumenata koje su koristili u svojoj karijeri je impresivan, a zadivili su me i detaljni prikazi njihove predanosti eksperimentiranju glazbom i zvukom. Moram priznati da do čitanja biografije nisam shvatila kompleksnost njihove glazbe – ja sam od onih koji više pažnje pridaju tekstu, a glazba je ono što tekst prati, i kod DM-a je to bila savršena simbioza. No, nakon što sam pročitala knjigu, razvila sam sposobnost čuti dubinu u njihovoj glazbi i sad mi je totalno zanimljivo zanemariti riječi i usredotočiti se na razlikovanje što većeg broja zvukova u glazbi. Eto, nešto sam i naučila....
Knjiga doslovno vrvi i citatima kritika kojima su se redovito obrušavali na njihove uratke oni koji od recenzija žive. Većina tih tekstova je prepuna preseravanja i pretencioznih izraza koje nitko normalan ne bi mogao uzeti za ozbiljno. Zanimljivo je primjetiti da su kritike s Otoka većim dijelom njihove karijere bile mahom omalovažavajuće i prilično negativne – nekad su išli čak toliko daleko da bi poručivali bendu kako bi trebali biti zabrinuti, jer u Velikoj Britaniji ne uživaju veliko poštovanje i masovno dodvoravanje kao – recimo – u Njemačkoj. WTF? Valjda nije dobro biti popularan u Njemačkoj, što li....
Što se tiče hrvatskog izdanja, štrebericu koja čuči negdje u meni je jako nervirala količina tipfelera u knjizi. Osim toga, prijevod izvornog teksta je uradak dvoje prevoditelja i jasno se vidi da tekstovi nisu naknadno usklađeni. Opaske prevoditelja su u jednom dijelu u fusnotama, a u drugom unutar samog teksta. Tekst je «ćoškast», ne može se reći da teče glatko i ja tu činjenicu pripisujem isključivo prijevodu koji je srednja žalost, a možda i gori. (Stoga, ako ste u mogućnosti, pročitajte original na engleskom. U Velikoj Britaniji je upravo izdano drugo, dopunjeno izdanje). IBS, kuća koji je u posljednjih godinu-dvije objavila veći broj kvalitetnih glazbenih biografija (Kosa anđela, Ožiljci, Soba ogledala, Riders on the storm....) trebala bi znati bolje odabrati prevoditelja, te se pobrinuti za lekturu.
Autor izvornika, Steve Malins, napisao je i biografije grupe Duran Duran, Garya Numana, Paula Wellera i Radioheada. Recenzije po izlasku ove biografije ocjenjivale su ga jednim od najeminentnijih britanskih rock-novinara. Uzme li se u obzir kvaliteta ovoga teksta, moj je stav da tu titulu ne zaslužje.
Odmah na početku moram reći – glazba grupe Depeche Mode je obilježila neka izuzetno važna razdoblja mog života. Za razliku od mnogo mlađih fanova, ja sam uz tu grupu stasala, doživljavala ih in real-time. Neizbježno, ta će činjenica vjerojatno obojiti ovaj prikaz i nekakovom subjektivnošću, iako ću se truditi da je svedem na najmanju moguću mjeru. 
