Death Disco, Crveni signali EP, Dirty Old Empire

Evo još jedno izdanje koje zaslužuje vašu nepodijeljenu pažnju iako iskreno sumnjam da među ljudima koji ovo čitaju ima mnogo onih kojima će se Death Disco dopasti. Jednostavno, u današnjem svijetu uniformiranih glazbenih stilova gdje je najjednostavnije izvođače strpati u punk, pop ili reggae ladicu i reklamirati ih prema točno određenoj ciljanoj publici, nije lako uspjeti bendu koji se odbija svrstati u neku od tih ladica. A to je upravo slučaj sa splitskim triom s trenutnim prebivalištem u Zagrebu, Death Disco.

Iako je bend karijeru počeo svirajući elektronsku dub glazbu, preseljenjem u Zagreb promijenio se i njihov glazbeni izričaj. Usporedbe sa Šarlom Akrobatom vjerojatno su se članovima benda popele na glavu, ali definitivno to je najbliži opis onome što ova ekipa svira. Plesni post punk melodičnih gitarskih rifova i nervoznog, rastrzanog basa s jakim i oštrim bubnjem i vrlo enigmatičnim, hermetičnim i čudnim tekstovima (ja doista kurca ne razumijem što pjesnici žele reći, ako uopće i žele nešto reći) vuče i na Gang Of Four ili Wire, kultne bendove s početka osamdesetih. Ova glazba ima potencijal čak i za proboj ka širokim narodnim masama (hitoidna naslovna stvar ili koncertni favorit „Mora/livade“), što se, naravno nažalost, ipak neće dogoditi. Široke narodne mase i dalje će se gušiti u odvratnom turbo folku, bljutavom hip hopu ili prežvakanom punku, dok će dragulji poput D.D. ostati daleko na periferiji interesa radio ili TV urednika.

Sve su pjesme ispod ili oko dvije minute trajanja, s izuzetkom „Francuskih brijača“ čije se trajanje popelo do vrtoglavih tri i pol minute, a sve skupa traje svega dvadesetak minuta. Sve su pjesme na hrvatskom osim „Maneatera“, što automatski čini problematičnim pokušaje prodavanja D.D.-a stranoj publici, iako ova vrsta glazbe savršeno korespondira s revitalizacijom post punk zvuka s početka osamdesetih koji je trenutno in vani. Treba pohvaliti dobru produkciju Svena Pavlovića i članova benda te sjajan crveno-crni omot Darka Kujundžića protkan crtežima izvjesnog klinca od 4 godine. Takav arty omot savršeno je pakiranje za glazbu Death Disca, a treba pohvaliti ovim putem i Igora Banjanina i njegovu Dirty Old Empire etiketu (bivši Dirty Old Label) koji je prepoznao potencijal ovog trija i omogućio im izdavanje EP-ja s kojim se mogu ponositi.

Ovo je definitivno namijenjeno stilski profiliranoj publici, da ne kažem snobovima (među koje ubrajam i sebe, da se razumijemo!) ali učinite mi uslugu i poslušajte ovaj bend i idite na njihov koncert. Death Disco su zakon i nadam se da će to prvim pravim albumom i potvrditi.

Hadžo, mrtav u disko klubu