Ok, ovdje nije riječ o novom izdanju već o reizdanju albuma objavljenog još 2003. godine kod naših susjeda, ovaj puta s dvije bonus pjesme. To je treći album kragujevačkog benda Čovek bez sluha koji nikada nije postigao neku veću popularnost zato što su ih zasjenili poznatiji sugrađani sličnog glazbenog opredjeljenja, Six Pack, s kojim osim slične glazbe dijele i istog pjevača, Mikija.
Nemam u načelu ništa protiv frontmena velikih bendova koji iz ovog ili onog razloga odluče pored svog glavnog benda imati i neki side projekt, pogotovo kada je glazbeno ful drukčiji od matičnog benda i izvodi glazbu kakvu taj matični bend ne bi ni štapom dotakao. Uzmite kao primjer Mileta i putnike u usporedbi s Hladnim pivom, ili Kocu iz Debelog precjednika sa Ursom i Žvaljom ili odnedavno sa Sizifom. Ali ako frontmen takvog benda svira u side projektu koji izvodi u dlaku istu vrstu glazbe kao i matični bend, onda se postavlja pitanje tko tu koga…E, upravo je takva situacija s ovim projektom.
Mogu zamisliti da je Miki plodan autor koji ima višak pjesama i želi ih nekako učiniti dostupnim javnosti. Sve to štima, ali ovaj album zvuči kao rezervna momčad Six Packa, naramak pjesama koje nisu mogle ići na „Musique“ pa su završile ovdje. Melodični pop punk protkan teže prohodnim poetskim tekstovima i rimama uz prepoznatljiv Mikijev vokal nešto je što smo već navikli dobivati kod Six Packa, posebice od posljednjeg albuma, iako su ČBS nešto sporiji u tempu od 6paca. Produkcija je sjajna, rađena u dva lokalna studija u Kragujevcu, postprodukcija i mastering su napravljeni u Skopju kod Kokija Dimuševskog iz Leba i soli, fotke na ovitku albuma su radili vrhunski fotografi, što sve upućuje na velike ambicije izdavača, kao i na veliki potencijalni domet ovog izdanja. Bend je imao i veliku promotivnu turneju, uključujući i svirku u Zagrebu u Ksetu u studenome prošle godine, ali meni se i dalje po glavi mota pitanje: čemu?
Uvodna, „Dok nebo bojim strahom (Zovem se Miki)“ gadan je egotrip veličine Triglava, ali slijede ju tri udarača koji bi, da smo negdje vani, sigurno bili megahitovi: „Jutro ozbiljnih planova“ s izvanredno melodičnom gitarističkom linijom koju bi mogli popasti svi ljubitelji Blinka, Angels&Airwavesa ili Sum 44, pa hitoidna „Dosadan dan“, razarač koji također zvuči kao da je sišao s „Musiquea“ te „Ništa mi staro ne nedostaje“ s nebeskim refrenom i odličnim tekstom. Ostatak albuma manje-više prati dobro uhodanu pop punk matricu, uz iznimku balade „Bordel planete“ s lijepim laganim uvodom, u kojoj akustična gitara vodi glavnu riječ.
Dvije bonus pjesme su vrlo zanimljive: nabrijana „Peron 2“ s jakom bas linijom i najveće iznenađenje na albumu, „Sećanja“, stara stvar Parnog valjka izvedena u neodoljivom reggae ritmu, koja nastavlja tradiciju uspješnih obrada starih pjesama po kojoj je Mikijev matični bend poznat.
Nije ovo loše, budimo načisto s tim, ali svejedno „Second Hand“ je premalo svoj, a previše second hand verzija 6paca. One tri stvari s početka i završnu, „Sećanja“ prebacio sam u svoj iPod, gdje se odavno nalazi cijeli „Musique“. To dovoljno govori.
Hadžo bez sluha
.jpg)
