Amy Winehouse, Back To Black, Island/Aquarius

Preslušavam ja tako ovaj album i buljim u njegovu naslovnicu: slatka mala bjelkinja (23 godine) sjedi na drvenoj stolici, u nekoj kratkoj bijeloj haljinici, s rukama nevino sklopljenim u krilu i molećivim pogledom ranjene srne kojoj se prijeteći približava gladni vuk. Samo par stranica kasnije evo nam male u istoj toj haljinici, ali ovoga puta sa šeretskim osmijehom na licu, rukom lagano provučenom kroz dugu crnu kosu i pozom iskusne uličarke koja je upravo izašla odraditi svoju treću smjenu. Gledam ja tako nju, a u meni se nešto diže i budi…Govorim o osjećajima, vi pervertiti! Vizualno, Amy se doista nalazi negdje između kurve i svetice: u jednom trenutku senzualna, putena i ženstvena u pravom smislu te riječi, u drugom punkerski prljava i neurotična a u trećem mirna, povučena, dostojanstvena i nježna. Tu se negdje nalazi i njezina glazba.

„Back To Black“ je nasljednik albuma „Frank“ koji je prije tri godine pobrao pregršt priznanja i nagrada, ali nije polučio neki veći komercijalni uspjeh. Možda i stoga što je bio vrlo jazzerski orijentiran, a u ono vrijeme ljudi nisu bili spremni tolerirati više od jedne Norah Jones, pogotovo ako dolazi iz Velike Britanije. Ovdje je međutim priča posve drukčija: Amy se sada okrenula starom 60s zvuku s legendarnih Motown i Stax labela, dodala je moderne r&b i hip-hop elemente, začinila takvu glazbenu podlogu intimnim i iskrenim pričama o ljubavi, nevjeri i sličnim tričarijama i upakirala sve to u odličnu produkciju Marka Ronsona i Salaam Remija i voila – pred nama je jedan od najboljih albuma objavljenih krajem prošle godine.

Čim krenu uvodni taktovi početne „Rehab“ i izvrsni početni stihovi „They tried to make me go to rehab, but I said no, no, no“ pomislit ćete da se netko ovdje zajebava s vama: zar je to ona mala s naslovnice? Vraga, ovo zvuči kao punašna crnkinja u dubokim četrdesetima koja je bila svugdje i radila svašta i sada, glasom nagriženim alkoholom i jeftinim cigaretama po smrdljivim jazz barovima, priča svoju priču svakom naivcu koji joj ponudi čašu jeftinog viskija prije sljedeće gaže. I niste daleko od istine, Amy doista zvuči kao Aretha od prije tridesetak godina. Njen glas lebdi poput dima gore spomenutih cigareta oko svake pjesme na ovom albumu, uvija se oko njih i uvlači vas u njezin svijet dubokih intimnih preokupacija gdje se sudaraju dvije ličnosti: kurva Amy koja ima problema s alkoholom („Rehab“) i mijenjanjem muškaraca („You Know Im No Good“) i svetica Amy razočarana u ljubavi („Love Is A Losing Game“), koja će svog dragog pratiti i u dobru i u zlu („Some Unholy War“). Tu je i duhovita Amy koja će svom dečku predbaciti da je zbog njega propustila nastup Slick Ricka („Me And Mr. Jones“, varijacija na legendarnu temu „Me And Mrs. Jones“ Billy Paula). A u njoj je i killer stih „Side from Sammy, youre my best black Jew“. Genijalno!

Jazz je i dalje prisutan, ali nije dominantan kao na prvijencu, više kroz izbor različitih glazbala (tenor saksofon, bariton saksofon, klarinet, trube) koja su savršeno uklopljena u toplu, organsku i „retro“ produkciju Ronsona i Remija. Ovo je r&b kakav se svirao prije četrdeset godina, kada su Aretha i Diana određivale pravila igre, ne plošan, jednoličan i beskrajno zamoran r&b kakav nam danas prodaju kojekakve Whitneys, Mariahs, Monicas i slične odurne njuške kod čijeg r&b-ja već odavno nema ni ritma ni bluza. Ovo je album s dušom, ljudi, a to je ono najrjeđe od svojstava koje ćete naći u modernoj produkciji danas bez obzira o kom žanru govorili.

Ovaj tjedan album „Back To Black“ je došao na prvo mjesto britanske top liste albuma i budite sigurni da će uskoro svi govoriti o Amy Winehouse, njene spotove nećete moći izbjeći na MTV-ju a probudit će se i naši poslovično inertni radijski urednici. Ovo će biti jedan od smash albuma 2007. godine, zapamtite gdje ste to prvi put pročitali!

A ja i dalje preslušavam ovaj album i gledam u njene fotke i u meni se i dalje nešto budi i diže…Ma znate što, zajebite onu priču o osjećajima s početka teksta, ja bi ovo instant pojebo!

Pohotni Hadžo